Vinko Žganec (1890.-1976.), hrvatski etnomuzikolog i akademik, bavio se istraživanjem, prikupljanjem, zapisivanjem, sređivanjem, analizom, sistematiziranjem i objavljivanjem narodnih pjesama i folklorne glazbe u Hrvatskoj i izvan nje (usp. Bezić, 1991: 31).
Početkom 1941. godine vraća se u Zagreb iz Sombora u kojem je boravio i radio nekoliko godina. U Zagrebu je, između ostalog, radio i kao glavni tajnik Hrvatskog autorskog društva (HAD) za koje je prikupljao narodne popijevke (Bezić, 1998: 23). Kao voditelj Odsjeka za pučku muziku Etnografskog muzeja počinje raditi 1945. i na tom mjestu ostaje do 1948. godine, kada Odsjek prestaje s radom. Tada se tekstualni i istraživački dio seli u novoosnovani Institut za narodnu umjetnost, a u Muzeju ostaje Zbirka glazbenih instrumenata koja je i prije postojala kao njegova samostalna jedinica.
Gajdaš, vinkovačka okolica, 1946. / F-2364, Foto-dokumentacija Etnografskog muzeja
Vinko Žganec bio je prvi ravnatelj Instituta za narodnu umjetnost i u njemu je djelovao do 1964. godine. U hrvatskoj etnomuzikologiji poznatiji je kao zapisivač narodnih napjeva nego li istraživač tradicijskih glazbala.
Njegov doprinos etnoorganologiji nije velik, osobito usporedi li ga se sa Širolinim ili čak Kuhačevim, međutim etnoorganolog Krešimir Galin naglašava kako je Žgančeva usmjerenost na vokalnu glazbu rezultirala brojnim podacima o glazbenim instrumentima koji su bili prikupljeni više usputno nego li ciljano.
Kao rezultat toga, smatra Galin, vrlo vrijedni podaci o glazbenim instrumentima raspršeni su u Žgančevim knjigama o vokalnim napjevima, zbog čega se nalazimo "… u jednoj paradoksalnoj situaciji da vrlo vrijedne podatke o glazbalima i glazbenom instrumentalnom repertoaru tražimo i nalazimo u komentarima pojedinih notnih zapisa vokalnih napjeva ili u bilješkama o pjevačima …" (Galin, 1991: 86).
U vrijeme dok je radio u Muzeju, Žganec je uspio postići da ustanova omogući terenska istraživanja i zapisivanja i drugim melografima i glazbenim stručnjacima, ali je čitavo vrijeme smatrao kako Odsjek nema dovoljno stručnjaka zbog čega je njegov rad znatno otežan (Bezić, 1998: 24).
Lijerice iz Etnografskog muzeja u Splitu, snimio: Marcel Davila, rujan 1949. / N-6360, Foto-dokumentacija Etnografskog muzeja
Od 1948. do 1966. godine prikupljena su 23 glazbala, a prikupljali su ih i stručno obrađivali kustosi, dokumentaristi, vanjski suradnici i studenti etnologije (Gjetvaj, 1989: 24). Ustrojstvom Etnografskog muzeja provedenim 1966. Zbirka glazbala pripala je Odsjeku za narodnu umjetnost. Od 1965. do 1972. godine Muzej je bio preuređivan, pripremao se novi stalni postav, uređivale su se čuvaonice i ostali radni prostori, pa su kustosi muzejske eksponate, uključujući i glazbala, često premještali iz jedne prostorije u drugu.
Od polovine 1970-ih godina do kraja 2011. Zbirku glazbala vodila je danas umirovljena kustosica i muzejska savjetnica Mirjana Randić. Zbirka je tijekom tih godina popunjena sa šezdesetak glazbenih instrumenata. Organizirano je nekoliko izložbi na kojima su bili izlagani muzejski eksponati iz fundusa Zbirke. Kao javna ustanova,
Muzej je često, na različitim razinama, surađivao s vanjskim korisnicima, stručnom i nestručnom javnošću zainteresiranom za rad Etnografskog muzeja i tradicijsku baštinu koju on čuva, prezentira i objavljuje. Glazbala su često bila temom radijskih i televizijskih emisija. Zbirka je oduvijek bila otvorena studentima muzikologije i etnologije koji su podatke o glazbalima uvrštavali u svoja istraživanja.
